4. Uključivanje roditelja
Roditelji i obitelji imaju najizravniji i trajan utjecaj na djetetovo učenje i razvoj. Kao prvi odgajatelji svoje djece oni imaju ključnu ulogu na njihovu obrazovnom putu. Poticajno okruženje u domu koje pospješuje učenje te uključenost roditelja u školske aktivnosti ključni su za kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Igranje s djecom ili čitanje djeci u njihovoj najranijoj dobi, pomoć pri pisanju zadaće ili razgovor o školskom životu kod kuće i sudjelovanje u roditeljskim sastancima te u drugim školskim aktivnostima imat će pozitivne i trajne učinke na djetetovu motivaciju za učenje, njegovu pozornost, ponašanje te akademska postignuća. Ključnu će ulogu u oblikovanju djetetova učenja imati i očekivanja koja roditelji imaju od njegova obrazovanja. Izgradnja obiteljsko-školskih partnerstava te uključivanje roditelja kao partnera za učenje od rane dobi iznimno su bitni za poboljšanje razvoja djece i mladih osoba.
Shutterstock.com
Ipak, odnos između škole, roditelja i obitelji može predstavljati izazov. Mnogi roditelji iz ugroženih sredina imaju visoka očekivanja te žele najbolje za školovanje svoje djece, ali se ne uključuju jer su im sadašnji školski sustav, školska kultura i „jezik” kojim se služi nepoznati i daleki. Neki su možda demotivirani vlastitim iskustvom neuspjeha u školi ili se ne osjećaju sposobnima pružiti potporu svojoj djeci. Roditelji iz migrantske sredine možda smatraju da ne posjeduju jezične vještine koje su potrebne za komunikaciju sa školom, pružanje pomoći djeci i praćenje njihova napretka; možda su obeshrabreni zbog osjećaja da njihove vrijednosti i kultura nisu bliske onima zemlje domaćina, koje škola predstavlja. Jednako tako, prepreka uključivanju roditelja mogu biti samohrano roditeljstvo te poslovi s dugim radnim vremenom ili nefleksibilnim radnim satima.
S druge strane, nastavnici mogu roditelje smatrati pasivnima, oportunima ili nametljivima ili im možda nedostaje vremena i iskustva za komunikaciju s roditeljima koji dolaze iz različitih sredina te ne mogu do njih doprijeti niti s njima surađivati. Možda se boje da će im uključivanje roditelja oduzeti vremena i naštetiti njihovim nastavnim obvezama. U nekim slučajevima komunikacija s roditeljima te njihovo uključivanje možda nisu dovoljno prepoznati kao ključne uloge nastavnika i škola u procesu poticanja obrazovnoga uspjeha. Nadalje, razlozi udaljavanja ili inercije nekih roditelja nisu dobro poznati nastavnicima te njihove uloge u kontekstu škole nisu jasne.
Učinkovita obiteljsko-školska partnerstva moraju se temeljiti na uzajamnom poštovanju te uvažavanju vrijednosti, doprinosa i stručnosti svake strane. Roditelji i obitelji iz svih sredina i obrazovnih razina trebaju se osjećati dobrodošlima u školi te ih se treba promatrati kao resurse. Treba ih prepoznati te adekvatno podržavati kao suodgojitelje u procesu obrazovanja njihove djece, počevši od najranije dobi.
Istraživanja pokazuju da je multidisciplinarni pristup, uz sudjelovanje roditelja, djece, nastavnika i stručnjaka, ključ za rješavanje problema u ponašanju školske djece.
Saznajte više:
Claveria, J. V., i Alonso, J. G., „Why Romà do not like mainstream schools: Voices of a people without territory”, Harvard Educational Review, sv. 73, br. 4, 2003., str. 559-590
Downes, P., „Towards a Differentiated, Holistic and Systemic Approach to Parental Involvement in Europe for Early School Leaving Prevention”, izvješće pripremljeno za URBACT-ov projekt PREVENT, 2014.
Sheridan, S., Hoo Ryoo, J., Garbacz A, Kunz G., Chumney, F., 2013, „The efficacy of conjoint behavioral consultation on parents and children in the home setting: Results of a randomized controlled trial”, Journal of School Psychology, sv. 51, str. 717–733.
Pokazati više